Odlazak dugogodišnjeg dobrog duha pazinskog planinarstva
Dugogodišnji dobri duh pazinskog planinarstva Franjo Paulišić – Frane umro je u Pazinu 31. srpnja 2014. godine u obiteljskom stanu.
Frane je bio jedan od onih samozatajnih aktivista i stvaralaca koji su širili pozitivnu sliku svijeta, optimist po prirodi pa čak i kad ga je potkraj života zgrabila bolest i nije više se mogao baviti onime što je cijeli život volio – diviti se prirodnim prostranstvima. Pedantan i ugodan jedan je od najdugovječnijih planinara srca Istre koji je svoje bogato iskustvo predano koristio u službi zaštite prirode i širenja planinarstva.
Frane je rođen 1936. godine u Zarečju, a njegova povijest planinarenje istovjetna je s razvojem ove aktivnosti na Pazinštini poslije Drugog svjetskog rata.
U planinarenje se je zaljubio kao mladić kada je započeo sa svojim prvim turama po Ćićariji i Učki. Ubrzo se učlanjuje u riječki PD „Kamenjak”, a kada je 1953. u Pazinu osnovan PD „Planik” postaje njegovim članom. Na školovanje u Maribor odlazi1960. godine te pet godina otkriva ljepote slovenskog gorja kao član tamošnjeg PD-a »Pohorje«. Nakon toga vraća se u Pazin i zajedno s još nekolicinom entuzijasta ponovno pokreće i Nogometni klub „Pazinku” udahnuvši tako novu snagu.
Početkom 80-ih u tvornici Pazinka, u kojoj je tada radio, zajedno sa skupinom entuzijasta
koja se bavila planinarenjem sudjeluje u osnivanju riječke podružnice Kamenjaka, a budući da sjeme planinarenja postalo među tadašnjim radicima vrlo popularno osniva se uskoro samostalno Planinarsko društvo „Pazinka”, a uskoro Frane biva izabran na poziciju tajnika, postajući tako dobrim duhom.
U to smo vrijeme društvo broji impozantnih između 300 i 400 članova, a 1982./83. čak 650., čiji je sindikat također potpomagao planinarske izlete, na koje je odlazilo po stotinjak članova.
U svom bogatom planinarskom iskustvu Frane je ostvario čari pogleda s najviših vrhova u bivšoj Jugoslaviji i okolnim zemljama, od Bugarske i Grčke do Italije i Austrije, a osvojio je i Mont Blanc, najviši vrh Starog kontinenta.*
Svoj posljednji uspon na Triglav, kojeg je prošao uzduž i poprijeko bivajući na njemu nekoliko desetaka puta, Frane je ostvario u rujnu 2008. godine, kada ga je već nagrizla bolest, pokazujući da je snaga volje jača od fizičke (ne)moći.
Prepričavajući svoje brojne anegdote i dogodovštine često je znao u najtežim trenucim ostajati uz one planinare kojima je sporije išlo i na taj način bodriti i pružajući primjer prave planinarske etike i čovjekoljublja. Čist kao planinska zora, sudjelovao je u brojnim akcijama trasiranja planinarskih puteva, njihova čišćenja i godišnjih održavanja, pa ga je pazinska javnost često znala vidjeti kako se pretkraj dana s alatkom na ramenu vraća kući na Dršćevki.
Teško bi bilo pobrojiti sve nagrade koje je dobio za aktivno bavljenje planinarenjem, no često je naglašavao kako one nisu razlog bavljenja planinarenjem, već je to ljubav prema prirodi, za gušt i druženje s prijateljima. Na Skupštini Planinarskog društva „Pazinka” 28. rujna 2011. izabran je počasnim predsjednikom društva.
Jednostavan i blag, nasmiješen i pristupačan, što je ponekad u radu s ljudima vrlo zahtjevno, Frane je bio lučonoša razvoja planinarstva, te je za svog života zadužio brojne generacije planinara.
Planinarsko društvo „Pazinka“ njegovoj obitelji izražava najdublju sućut.
Pokop će se održati 1. kolovoza 2014. godine na pazinskom groblju “Moj mir” s početkom u 17,30 sati.
*( iz ovog teksta korišteni su podaci iz Glasa Istre od 05. prosinca 20006. godine, iz članka „Bio sam i na najvišem vrhu Europe” autora Mirjana Rimanića)