Antun Filipčić – Filac (Zagreb 29.09.1940. – Pula 13.06.2017.)
Filac, kako su ga prijatelji uvijek zvali, počeo je planinariti u rodnome Zagrebu još kao mlad 16 godišnji srednjoškolac. Ispočetka od 1956. kao član PD Risnjak, a kasnije od 1958. u PDS Velebit. U svojoj bogatoj planinarskoj karijeri, aktivan je na svim poljima unutar planinarske organizacije bio je između ostalog Predsjednik PDS Velebit 1968./9., pročelnik AO-a 1962. i 1966./7. Alpinist, alpinistički instruktor, instruktor GSS-a, pročelnik tadašnje komisije za GSS od 1966. do 1968., pročelnik AO-a u PD Glas Istre, suosnivač vodičke službe HPS-a, orijentacist (član pobjedničke ekipa na prvenstvu jugoslavije1963 ), sudionik alpinističko skijaške ekspedicije u Patagoniju 1982., predsjednik PD Glas istre 1995.-1997. Suosnivač i prvi pročelnik GSS stanice Pula, Vođa Prve Istarske Himalayske Ekspedicije 1990. i da ne nabrajam, svi ti i ostali slični podaci lako se mogu naći u na mnogim mjestima u literaturi o planinarstvu u Hrvatskoj.
– Ispred mene bijela površina nijemo čeka da napišem nešto o Filcu. Čovjeku. Prijatelju. Učitelju. Suputniku kroz meni veoma važnom i lijepom dijelu života. Kada je netko pored vas, pa i ako se ne družite i viđate često jednostavno znate da je tu, možete ga nazvati, pozvati se k njemu na kavu, popričati, podijeliti uspomene, posuditi knjigu, otići vani, što god, i to uzimate kao činjenicu, a rijetko kada razmišljate o osobi pred vama. Iznenadni telefonski poziv i gruba stvarnost života, spoznaja da su se stvari promijenile, da vam se na taj broj telefona više neće javiti, da je prebogata knjižnica zatvorena, da ga na ovome svijetu više jednostavno nema mijenja percepciju, doživljaj osobe koja je ostavila neizbrisiv trag iza sebe.
Filac se doselio u Pulu 1984. godine. Tada ili godinu kasnije sam ga i upoznao. Nije došao iz Zagreba kako sam u šali često znao reći, već iz Afrike, Nigerije, zemlje u kojoj je radio prije dolaska u Pulu. I došao je točno na vrijeme. U Puli se polako ali sigurnim koracima razvijala alpinistička scena, a za formalno osnivanje AO-a falio je nam je upravo Filac, ne samo zato što je bio alpinistički instruktor, nego Filac upravo takav kakav je bio i kakvog ću ga pamtiti. Nije među nas došao kao nekakav autoritet, stigao je mogao bih reći gotovo nježno, pun entuzijazma i volje, njegove poduke bile su suptilne tako da često nismo bili ni svjesni da učimo, slušali smo prijatelja koji je imao što za reći. Zdušno je prionuo radu na osnivanju AO-a u PD Glas Istre, bio njegov prvi pročelnik, odlazili smo na izlete i penjanje od Kleka do visokih Alpa u Austriji, pa sve do Prve Istarske Himalayske Ekspedicije čiji je bio vođa.
Filac nije bio čovjek koji se žalio. Najteže trenutke u životu podnio je stojećki, bez i jedne riječi kako mu je teško, jednostavno je prihvaćao realnost i odmah gledao kako probleme riješiti, situacije popraviti. A znam da mu je ne jednom bilo teško. Bio je svestran čovjek, načitan, elokventan, zahvalan sugovornik na mnogo tema pogotovo iz povijesti koju je volio proučavati. Sjećam se naših zajedničkih jedrenja na njegovoj jedrilici, skijanja na Kaninu, planova o idućim pothvatima u Himalayi, sjećam se Filca i njegovog smisla za šalu o čemu bi mogao napisati stranice i stranice.
Na primjedbu dame u autu da su mu stakla od auta jako prljava i da li uopće vidi gdje vozi jednostavno je stao, izašao, očistio površinu veličine dlana i bez riječi nastavio s vožnjom. Jednom sam mu usput spomenuo kako je majicu obukao naopako, te mu svi šavovi s vanjske strane. Rekao mi je da ne treba biti sitničav, kao da je važno to kao je obukao majicu.
Upravo takav je bio Filac, moji Filac, onaj Filac kojega sam ja poznavao. Jednostavan, neposredan, otvorena duha, nježan, a istodobno čvrst kao stijene koje je zavolio još kao mlad. Filac koji se našim uspjesima kako mi se sada čini veselio nego mi sami.
I zato ti Filac hvala, kao i za sve ono ne napisano. Često opet si nas volio iznenaditi, ali za razliku od prijašnjih puta sada se nemamo razloga veseliti se ili se smijati tvojim iznenađenjma, dosjetkama, idejama. Jednostavnu zatvorio si prebogatu knjižnicu svoga života. A svima nama koji smo te poznavali i dijelili dio puta sa tobom ipak ostaju nezaboravni dani i iskustva u tvom društvu, utisnuti u nas dok god smo ovdje. Zato ti još jednom hvala i ako me čuješ, vidiš, znaš da cijelo vrijeme dok pišem razmišljam o nigerijskim vjevericama koje se vrte oko mene i šapću da je jedna suza dovoljna, a život vječan.
Zbogom prijatelju
Enki
