Izvješće o izletu
Naziv izleta : Mudna dol
Datum odrzavanja izleta : nedjelja 27.10.2024.
Vodiči (članovi VOPPD odsjeka): Goran Kliman i Lea Bertoša
Trajanje izleta : jednodnevni
Vrsta prijevoza : osobnim automobilima
Polazak iz Pazina u 7 : 00 h, povratak u Pazin u 16,00 h
Broj sudionika : ukupno šest
Kratki opis izleta :
Stavljanjem Mudne doli u kalendar pohoda krajem listopada, bile su velike šanse da ne pogodimo povoljne uvijete za siguran prolaz kanjonom. Što smo tražili, to smo i dobili – nekoliko napetih dana svakodnevnog provjeravanja prognoze, komuniciranja s domarom Planinarskog doma Hahlić radi stvarnog stanja “na terenu”, te spremnosti da se okrenemo i odemo alternativnim putem ako dolaskom u kanjon procijenimo da stijena nije dovoljno suha.
Jutro nas je počastilo predivnim pogledom na Hahliće, no pogled s njih, kako će se kasnije pokazati, nismo uspjeli uloviti. Zbog radova u Podkilavcu morali smo parkirati nešto prije uobičajenog parkinga kraj rijeke Zale, gdje smo stali proučiti info-ploče o planinarskim i biciklističkim stazama Hahlića i odmah se inspirirali za buduće izlete.
Nakon nešto manje od sat vremena pristupa kanjonu, vidjeli smo da nismo jedini koji smo se te nedjelje ohrabrili u Mudnu dol. Srećom – voda se nije prelijevala preko prve i najviše okomice staze, a stijena je djelovala dovoljno suho da joj damo šansu. Odahnuvši zbog toga, nas šestero oprezno je krenulo uz sajlu i metalne stepenice. Redali su se zanimljivi skokovi, korita, stijene kanjona, mahovina, otpalo lišće, tu i tamo koje postavljeno uže, klin, ruka pomoći i osmjeh prijatelja, čuđenje ljepotama prirode, koja fotka mobitelom i pokoji spomen vrhova Hahlića, ali i hrane i piva za koje smo se nadali da će nas dočekati u domu. Pri izlazu iz kanjona skidamo kacige i nastavljamo strmi uspon okruženi livadama istočnog i zapadnog grebena. Promatramo kako zelena polako prepušta pozornicu jesenjim bojama za njihovih čarobnih pet minuta. Uživamo u svježem zraku i šuštanju lišća, a nešto manje u hrpama odjeće koje nalazimo putem i koje pokreću raspravu o tome kako su se tamo našle. Ne veselimo se ni činjenici da uskoro ulazimo u oblak.
Malo promrzli, obeshrabreni maglom u kojoj smo se našli, gubimo inspiraciju za uspon na neki od vrhova. Sramežljivo prolazimo kraj skretanja za Vidalj, pa Dnić i Fratar i žurimo na okrjepu u dom.
To je bila dobra odluka: dom je bio pun. Bilo je planinara ispred doma i u domu – taman smo uspjeli uloviti zadnje porcije povrtne maneštrice i jote s kobasicom, toliko dobre da su neki uzeli i repete. Uz piće i iće smo dali oblaku dovoljno vremena da se predomisli i otkrije nam ipak malo Kvarnerskog zaljeva, Grobnišćine ili Učke, ali ništa. Na vrhove ćemo drugi put. Krećemo preko čeke prema Podkilavcu. Veselo čavrljajući i diveći se fotogeničnosti magle i valovitih livada, već polako skidamo gornje slojeve odjeće, preskačemo pastire i čujemo zvona krava – još malo pa gotovo.
Sretno smo se spustili i odvezli u Istru. Uvjeti nisu bili najbolji, ali su bili dovoljno dobri da se podružimo, odradimo zamišljeno, vidimo prirodu u pravom jesenskom izdanju, umorimo tijelo, usrećimo um i uz onaj dobar osjećaj kažemo: “ma ćemo lipo spat!”. Hvala Hahlići, do drugog puta!
Lea Bertoša
