Subota 29.8.2026.
17 planinara kreće na vožnju prema Lepeni, odakle nam je i ishodište za taj dan.
Nakon namještenih i poprilično teških ruksaka na leđima, krenuli smo na uspon. Prvi dio cilja toga dana bio je dom pri Krnskih jezeri. No, zašto bi bilo “klasično planinarenje” kada može biti zabavnije uz konstantu kišu, praktički sve do doma. Unatoč tome stigli smo u markiranom vremenu. Naredne sate proveli okretajuću odjeću i gojzerice da se osuše čim prije moguće, na peći u domu. Nezaobilazne društvene igre, smijeh, druženje i svakih svije minute nestrpljivo pratiti dali se kiša smilovala i prestala padati.
Uspjeli smo ipak iskoristiti dio kasnijeg popodneva za šetnju i uživanje pored jezera, a ostali dio ekipe se popeo na obližnji vrh.
Subotu smo dostojanstveno pozdravili sa odličnom domskom večerom i posljednjom partijom kartanja.
Nedjelja, 30.8.2026.
Nakon doručka krećemo na stazu. Uspinjemo se iznad velikog Krnskih jezera, sunčeve zrake se prikazuju iznad stijena i plavo nebo. Jučerašnja kiša već je bila zaborav ili sinonim kako nam je podarila idealnu prognozu za danas. Nakon tri sata hoda stižemo na sam vrh Krn (2244mnv).
Nakon dešifriranja koje vrhove vidimo, spuštamo se podno vrha do planinarskog doma Gomiščkovo zavetišče(2182 mnv), na južnoj padini vrha planine Krn. Tamo nas pak dočekuje ni više ni manje nego ptica bjeloglavi sup. Pokazao nam je u letu raspon i predivne boje njegovih krila. Zaslužena pauza i obrok, te nastavljamo put prema Krnskoj škrbini gdje skrećemo na stazu prema vrhu Barognica. Uspinjemo se stepenicama u stijeni osigurane sajlama, koje su ostaci Prvog svijetskog rata između Talijana i Austro-ugarskih vojnika.
Nailazimo na bunkere i željezne ostatke.
Nastavljamo kružnom stazom do sedla ispod vrha Peski, spuštajući se mulatjerom na kojoj je jasno primjetno da je jučerašnja kiša bila obilna.
Kada smo stigli do doma pri Krnskih jezeri odakle smo ujutro i krenuli, stavljamo u ruksak ostatak stvari koje smo ostavili prije kretanja na stazu. Zadnja pauza prije poprilično dugog silaska u dolinu. Bar se u tom trenutku tako činilo, jer su noge već nagovještale lagani umor.
Uz pojačani oprez svakog koraka, i odlično društvo svi smo se sretno spustili u Lepenu gdje nas je vjerno čekao vozač i autobus.
Kratko stajanje na autoputu da protegnemo napaćena i sretna stopala, koja su odradila veliki posao. U kasnijim večernjim satima stigli smo u Pazin.
Vodiči izleta: Estrelita Belušić i Patricija Jedrejčić