Planinarsko društvo Pazinka Pazin

Sastanak društva održat će se u srijedu 9.8.2017. u prostorijama DC Veli Jože s početkom u 20.oo sati. Na sastanku će biti predstavljan plan pohoda na Šatorinu  i ostale aktualne teme.

Večeras će se održati redovni sastanak članova društva u Društvenom centru Veli Jože s početkom u 20 h. Tema sastanka je predstojeći pohod na Kamniško-Savinjske Alpe i razno.

Prijevoz: mali autobus (20 osoba) Mjesto i vrijeme okupljanja: 6,45-7,00 autobusna stanica Pazin Polazak: 7,00 Opis pohoda:

1. dan 15.7.2017. subota

Vožnja autobusom do Kamniške Bistrice. Krećemo svi zajedno do Kamniškog sedla (cca 3,5 h hoda). Staza do doma je kondicijski zahtjevna. Smještanje u dom, pauza za ručak. Ovisno o interesu grupe u popodnevnim satima planiramo pohod na Branu ili Planjavu.

2. dan 16.7.2017. nedjelja

Grupa A: ostaje u domu i uživa u planinskom zraku i šetnji okolicom

Grupa B: rano ustajanje, polazak za Tursku goru (2251 m/nv). Pohod grebenskom turom koja traje cca 5 h. Potrebna je kaciga, pojas i ferata set. Silazak preko Kokrškog sedla u Kamnišku Bistricu.

Povratak kući u večernjim satima.

Oprema: standardna za visokogorje, zaštita od sunca, kiše i vjetra; kaciga, pojas (ferata set)

Hrana i piće: dom je opskrbljen hranom i pićem, vodom, sobe imaju posteljinu (nije potrebno nositi vreće za spavanje); ostalo po vlastitom aranžmanu.

Vodič: Nino Salih

CIJENA SMJEŠTAJA:     10,00 Eura u skupnom ležišću

CIJENA PRIJEVOZA: 220,00 KN

PRIJAVE: do 9.7.2017., na tel. Nino – 091 143 1936; (zvati u popodnevnim satima) ili na mail društva:planinarsko.drustvo.pazinka@gmail.com

 

Napomena: prijavom na pohod svaki pojedinac potvrđuje da ispunjava zdravstvene, fizičke i tehničke uvjete za sigurno sudjelovanje u pohodu; da je član HPS; te da pristupa pohodu na vlastitu odgovornost. Organizator zadržava pravo promjene programa s obzirom na vremenske prilike i ostale nepredviđene okolnosti.

 

OTVORENA NOVOOBNOVLJENA STAZA MALENICA POKRAJ GRDOSELA

Planinari otkrili skrivene ljepote najljepših predjela Istre

Šezdesetak je planinara iz cijele Istre, riječkog zaleđa te pojedinih drugih izletnika-namjernika odlučilo jučerašnju srijedu popodne provesti u pješačenju organiziranom povodom otvaranja staze Malenica pokraj Grdosela. Bio je to i završni čin u projektu „Prošećimo Malenicom, prošećimo atrakcijom na dohvat ruke!“ kojeg je realiziralo Planinarsko društvo „Pazinka“ uz financijsku potporu Zaklade za poticanje partnerstva i razvoja civilnog društva u sklopu decentraliziranog modela financiranja Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva.
U prigodnom govoru na otvaranju staze predsjednica Društva Patricija Jedrejčić je okupljene upoznala s tijekom radova na samoj stazi, koji su bili prilično građevinski i tehnički zahtjevni zbog nepristupačnog terena. Istakla je kako je najveći zahvat bio izgradnja mosta, oko kojeg je trebala i pomoć traktorom mještana, te posebno probijati put kroz šikaru, kako bi se on mogao montirati na stazi. Uz planinare pomoć u izgradnji su pružili i mještani Grdosela. Toplim pljeskom okupljeni us pozdravili planinare koji su sudjelovali u izgradnji mosta. Idejni koncept mosta napravio je Alberto Jedrejčić, inače stolar, a u radu su sudjelovali : Dinko Gubić, Janko Madruša, Branko Mišon, Dušan Paćelat, Elvis Smilović, Vedran Škof, Robert Juričić, koji je ujedno i osposobio pristupni put za dopremu drvene građe mostu, te Vladimir Finderle, koji je vodio i radove označavanja staze. Voditelj projekta je bio Anton Finderle. Osim ovih radova, na kritičnim mjestima staza je dodatno ukopana i proširena te osigurana užetom.
Pomoć pri dovozu po teško dostupnom terenu materijala do staze odradio je Goran Juričić. Za dobru prohodnost staze pobrinuo se Zorko Ladavac. Prvi radovi na ovoj stazi su izvršeni prije točno dvadeset godina – 1997. godine kada su pazinski planinari označili i očistili put do utvrde Zelengrad koju mještani zovu Stari Grad. Kasnije je radovima Izviđačkog odreda Huhober iz Grdosela 2008. i pogotovo međunarodnim volonterskim kampom 2009. godine uređena staza, postavljeni informativni panoi, postavljene ljuljačke i izgrađeni su mostići u samom kanjonu. Ovim je radovima ponovno vraćen sjaj ovoj jednoj od najljepših istarskih staza, još zvanoj zbog svog bujnog zelenila istarskom Amazonom, koja privlači brojne turiste, planinare i izletnike. Prije nekoliko godina staza je uvrštena u Registar planinarskih puteva te se GPS tragovi o njoj mogu naći na web stranicama pazinskog planinarskog društva i Hrvatskog planinarskog saveza.
Nakon dvosatnog pješačenja do srednjovjekovne utvrde Zelengrad, koja je napuštena u 18. stoljeću, planinari su se divili zanimljivim pogledima i kanjonu Butonige. Vratili su se istim putem u Grdoselo, gdje ih je čekala zakuska te nastavili provoditi ugodnu ljetnu večer su uz druženje.

Antun Filipčić – Filac (Zagreb 29.09.1940. –  Pula 13.06.2017.)

Filac, kako su ga prijatelji uvijek zvali, počeo je planinariti u rodnome Zagrebu još kao mlad 16 godišnji srednjoškolac. Ispočetka od 1956. kao član PD Risnjak, a kasnije od 1958. u PDS Velebit. U svojoj bogatoj planinarskoj karijeri, aktivan je na svim poljima unutar planinarske organizacije bio je između ostalog Predsjednik PDS  Velebit 1968./9., pročelnik AO-a 1962. i 1966./7. Alpinist, alpinistički instruktor, instruktor GSS-a, pročelnik tadašnje komisije za GSS od 1966. do 1968., pročelnik AO-a u PD Glas Istre, suosnivač vodičke službe HPS-a, orijentacist (član pobjedničke ekipa na prvenstvu jugoslavije1963 ), sudionik alpinističko skijaške ekspedicije u Patagoniju 1982., predsjednik PD Glas istre 1995.-1997. Suosnivač i prvi pročelnik GSS stanice Pula, Vođa Prve Istarske Himalayske Ekspedicije 1990. i da ne nabrajam, svi ti i ostali slični podaci lako se mogu naći u na mnogim mjestima u literaturi o planinarstvu u Hrvatskoj.

– Ispred mene bijela površina nijemo čeka da napišem nešto o Filcu. Čovjeku. Prijatelju.  Učitelju. Suputniku kroz meni veoma važnom i lijepom dijelu života. Kada je netko pored vas, pa i ako se ne družite i viđate često jednostavno znate da je tu, možete ga nazvati, pozvati se k njemu na kavu, popričati, podijeliti uspomene, posuditi knjigu, otići vani, što god,  i to uzimate kao činjenicu, a rijetko kada razmišljate o osobi pred vama. Iznenadni telefonski poziv i gruba stvarnost života, spoznaja da su se stvari promijenile, da vam se na taj broj telefona više neće javiti, da je prebogata knjižnica zatvorena, da ga na ovome svijetu više jednostavno nema mijenja percepciju, doživljaj osobe koja je ostavila neizbrisiv trag iza sebe.

Filac se doselio u Pulu 1984. godine. Tada ili godinu kasnije sam ga i upoznao. Nije došao iz Zagreba kako sam u šali često znao reći, već iz Afrike, Nigerije, zemlje u kojoj je radio prije dolaska u Pulu. I došao je točno na vrijeme. U Puli se polako ali sigurnim koracima razvijala alpinistička scena, a za formalno osnivanje AO-a falio je nam je upravo Filac, ne samo zato što je bio alpinistički instruktor, nego Filac upravo takav kakav je bio i kakvog ću ga pamtiti. Nije među nas došao kao nekakav autoritet, stigao je mogao bih reći gotovo nježno, pun entuzijazma i volje, njegove poduke bile su suptilne tako da često nismo bili ni svjesni da učimo, slušali smo prijatelja koji je imao što za reći. Zdušno je prionuo radu na osnivanju AO-a u PD Glas Istre, bio njegov prvi pročelnik, odlazili smo na izlete i penjanje od Kleka do visokih Alpa u Austriji, pa sve do Prve Istarske Himalayske Ekspedicije čiji je bio vođa.

Filac nije bio čovjek koji se žalio. Najteže trenutke u životu podnio je stojećki, bez i jedne riječi kako mu je teško, jednostavno je prihvaćao realnost i odmah gledao kako probleme riješiti, situacije popraviti. A znam da mu je ne jednom bilo teško. Bio je svestran čovjek, načitan, elokventan, zahvalan sugovornik na mnogo tema pogotovo iz povijesti koju je volio proučavati. Sjećam se naših zajedničkih jedrenja na njegovoj jedrilici, skijanja na Kaninu, planova o idućim pothvatima u Himalayi, sjećam se Filca i njegovog smisla za šalu o čemu bi mogao napisati stranice i stranice.

Na primjedbu dame u autu da su mu stakla od auta jako prljava i da li uopće vidi gdje vozi jednostavno je stao, izašao, očistio površinu veličine dlana i bez riječi nastavio s vožnjom. Jednom sam mu usput spomenuo kako je majicu obukao naopako, te mu svi šavovi s vanjske strane. Rekao mi je da ne treba biti sitničav, kao da je važno to kao je obukao majicu.

Upravo takav je bio Filac, moji Filac, onaj Filac kojega sam ja poznavao. Jednostavan, neposredan, otvorena duha, nježan, a istodobno čvrst kao stijene koje je zavolio još kao mlad. Filac koji se našim uspjesima kako mi se sada čini veselio nego mi sami.

I zato ti Filac hvala, kao i za sve ono ne napisano. Često opet si nas volio iznenaditi, ali za razliku od prijašnjih puta sada se nemamo razloga veseliti se ili se smijati tvojim iznenađenjma, dosjetkama, idejama. Jednostavnu zatvorio si prebogatu knjižnicu svoga života. A svima nama koji smo te poznavali i dijelili dio puta sa tobom ipak ostaju nezaboravni dani i iskustva u tvom društvu, utisnuti u nas dok god smo ovdje. Zato ti još jednom hvala i ako me čuješ, vidiš, znaš da cijelo vrijeme dok pišem razmišljam o nigerijskim vjevericama koje se vrte oko mene i šapću da je jedna suza dovoljna, a život vječan.

Zbogom prijatelju

Enki